Pet sati krvarenja bez prestanka - NÄSBLÖD IGEN !!
Jag var så rädd att hon fick blödning i kroppen eftersom hon blöder så mycket, men det visade sig efter läkare undersökning att det kom bara från lilla näsan.
Hon grät så mycket och var jätte rädd. Hon hade blöd på hela ansiktet och kroppen.
Under dagen fick hon två gånger trombocyter, blöd och plasma, men hennes värde var låga ändå. Hon var så trött och blek. Det var länge sedan att hon haft så kraftig blödning och mådde så doligt efter behandling.
Jag undrar hela tiden hur länge ska hon kämpa och ha detta så jobbigt som nu!!!
Varför alla barn kan inte bli friska och lyckliga?????
Det är så orättvis !!!!
Nakon svih terapija vec smo se naviknuli da moramo ici u bolnicu na oporavak poslije svake. Poslije prve kemoterapije Magdalena je bila jako lose i dugo je vremena trebalo dok se oporavila, moram priznati da sam puno puta pomislila da nece uspjeti, da je kraj. Povracala je, imala visoke temperature, probleme s disanjem, obilna krvarenja iz nosa i ranica u ustima, cesto se nije mogla pomaknuti niti zaplakati da ju cujemo vec bi samo otvarala usta i tuzno gledala, jednom je poplavila pa joj je cijelo tjelo bilo plave boje. Kako je vrijeme prolazilo i dolazile naredne kemoterapije nasa mala curica je poslije svake imala velikih problema ali vise nikada kao nakon prve.
Pretesko je gledati ju kako se pati ali u isto vrijeme odbrojavam dane i uvjerena budem da ce uskoro biti dobro.
Nakon trece terapije vec smo toliko bili ispraksani sta slijedi i znali po nalazima kad joj je sta potrebno, pa smo puno puta kad bi doktori u nasoj bolnici rekli da sacekamo s davanjem trombocita za zgrusavanje krvi ili ljekovima protiv mucnine mi sami inzistirali da necemo cekati vec da joj daju sve odmah kako bi izbjegli nepotrebna krvarenja, povracanja i ostalo.
Sve je islo nekim redosljedom nakon terapija. Prvo povracanja, pa niski trombociti, zatim odlazak u bolnicu, terapija ljekova za infekciju koju dobije i nakon desetak dana idemo kuci.
Tako je pocelo i sad. Povratila bi svaki dan kad smo dosli kuci, na drugoj kontroli nalazi su bili niski pa je odluceno da ostane u bolnici.
Prvu vece sam spavala s njom a drugu Robi.
Jucer ujutro me nazvao oko deset sati i rekao kako Magi krvari iz nosa od pola devet i nemogu zaustaviti krvarenje. Dobila je i trombocite ali nista se nije promjenilo. Rekla sam mu da je to sve normalno, samo smo se mi u posljednje vrijeme odvikli od krvarenja posto ih na svu srecu nije bilo toliko.
Nastavila sam uzurbano obavljati sve poslove kod kuce da bi stigla sto prije kod njih u bolnicu jel mada znam da je to uobicajeno pretesko mi je svaki put kad nemogu biti uz nju kad je njoj tesko.
Malo poslije dvanaest Robi me nazvao i rekao da dolazim odmah, da je kriticno te da ju voze na drugi odjel posto krvarenje jos nije zaustavljeno.
Sama sam sebe smirivala da neizgubim kontrolu i da me neuhvati panika bar dok se dovezem do bolnice. Govorila sam si sve je to uredu, nije opasno a u isto vrijeme bilo me je uzasno strah da nije dobila nutarnje krvarenje.
Nakon desetak minuta usla sam u njenu sobu u bolnici. Najgori osjecaj me uhvatio kad sam ugledala krv ma podu, po robi, peskirima, kante za smece bile su pune papira s krvi.
Izletila sam na hodnik i pitala gdje su, kako da dodem do njih posto nisam znala na kojem su odjelu sad? Sestre na odjelu nisu imale pojma da je Magi odvezena dalje pa su pitale doktora da im objasni gdje je.
Napokon smo krenuli na odjel uho-grlo-nos. Usput mi je sestra objasnjavala da posto je jako krvarila iz nosa morali su ju odvesti tamo da ju pregledaju i stave tamponice dublje u nosnice kako bi se krv zaustavila.
Ja sam samo ispitivala jesu li oni sigurni da je to samo iz nosa, na sta mi je ona rekla da jesu.
Usla sam u prostoriju u kojoj je Robi sjedio s Magi u krilu a doktor je radio svoj posao.
Magdalena je bila neprepoznatljiva, sva u krvi, po cjelom licu, rukicama, nogicama, bijela kosuljica na njoj vise nije bila bijela vec crvena koliko je bila natopljena krvlju.
Vise nisam mogla izdrzati, bol i tuga koju sam tad osjetila su neopisivi, stalno sam pitala jel sigurno da je samo nos u pitanju?
Nasa mala Magi je jako plakala, bila uplasena a usput to jos i boli dok se stavlja u nosic, kao da joj nije dosta svih muka koje je prozivila i prozivljava pa sad jos i to.
Nemogu opisati koliko mi je bilo tesko a u isto vrijeme koliko sam bila ponosna na mog Robija kad sam vidila kako to sve podnosi, znajuci koliko je osjetljiv na krv. Kad god bi Magi prije krvarila on bi izasao iz sobe ako sam ja s njima, posto nije mogao to gledati i odmah bi bio bljed ko krpa. Plakala sam od tuge zbog nase curice sto se toliko pati a u isto vrijeme gledajuci Robija kako to sve podnosi bilo mi je pretesko i pitala sam se koliko jos ovakvih muka i situacija trebamo proci da bi svemu dosao kraj pa da mozemo biti sretni i svi skupa kao nekada.
Kad je doktor bio gotov prisla sam im a Magi je odmah pruzala rukice k meni. Kad sam pitala jel ju smijem uzeti sestre su mi rekle da smijem ali da cu se zamazati jel je ona sva krvava. Nasmijem ni pisati sta sam u tom trenutku pomislila da im kazem. Nema te krvi koja bi me sprijecila da uzmem svoje malo zlato.
Napokon sam ju imala u svome narucju, ona se kao i uvijek priljepila na moje lijevo rame i pocela me stiskati rukicama po vratu i ledima. Ubrzo je prestala plakati i krenuli smo natrag u njenu sobu.
Putem do sobe ona se smijala Robiju koji joj je pricao, mahala rukicama i nogicama od srece. Time nam stalno daje do znanja koliko je jaka i da je spremna proci sve samo da bi ponovo bili svi skupa sretni i veseli.
Kad smo dosli u sobu jos malo je bila budna pa je zaspala u mome narucju. Spustila sam ju na krevet i neprestano gledala. Bila je toliko ispacena i blijeda, sva krvava. Neprestano sam u sebi postavljala pitanja zasto i dokle jos, kad ce moje zlato moci nastaviti normalan zivot i zivjeti bez muke i straha??????????
Kad se poslije probudila bila je jako slaba, plakala je cjelo vrijeme pa mi je stalno bila u narucju. Dobila je dva puta trombocite, krv i plazmu. Navecer mi je sestra dosla reci da ce u toku noci dobiti ponovo krv posto je nalaz los.
Kad sam se cula s Robijem rekao mi je da je Barbari temperatura u porastu, da ju boli grlo i stomak. Toliko mi je bilo tesko sto nemogu biti uz nju tjesiti ju i maziti kao uvjek do sada kad bi ju nesto bolilo. Nikada nebi ni slutila da ce me zivot i sudbina natjerati da nemogu biti istovremeno sa mojim curicama koje mi zivot znace i bez kojih nebi mogla zivjeti, ali nazalost sam i to dozivjela.
Magi je zaspala tek oko dva sata ujutro pa sam se i ja malo pokusala opustiti sto je bilo jako tesko jel ona nije mogla disati na nos pa je neprestano grcala.
Ujutro se probudila oko pola osam pogledala me, nasmijala se a zatim pocela pricati i cupati me za kosu sto uvijek radi kad ja spavam s njom.
Bio je to i vise nego dovoljan znak za mene da smo pobjedili jos jednu bitku koju nam je sudbina odredila te da hrabro nastavljamo dalje dok nepobjedimo ovu okrutnu bolest koja je zadesila nasu malu curicu.