Nemogu pobjeci strahu koji osjecam!!!!!
Magdalena je vec duze vremena "dobro". Vesela je, nasmijana, mirno spava po noci a i nalazi su u zadnje vrijeme "dosta dobri" u odnosu na prosli mjesec.
Kad se sjetim sta smo sve do sada prosli trebala bi biti presretna sto je sada tako. Nazalost to nije lako i moram reci da se ja bojim biti sretna i radovati se stvarima koje se desavaju. Bojim se biti sretna, jel obicno se nesto kasnije promjeni na gore a u isto vrijeme strasno me pati taj dvostruki osjecaj, taj strah sta nam nosi sutra.
U zadnjih mjesec dana se izdesavalo toliko toga da se jos uvjek nemogu trgnuti iz soka i straha koji me obuzeo otkako su umrle tri curice na odjelu u bolnici u Lundu gdje mi idemo s Magdalenom na kemoterapije i gdje smo proveli najteze dane kad smo saznali da boluje od leukemije.
Jos malo ce biti punih pet mjeseci zivota u bolnici i borbe za njen zivot a da neznamo hocemo li uspjeti.
Kad smo dosli u Lund u bolnicu bili smo tamo 44 dana dok nismo mogli ici prvi put kuci s nasom Magdalenom. U tom vremenu smo se sprijateljili s obiteljima koje se bore za zivot svoga djeteta i osjecaju istu bol i tugu kao i mi. Zajedno smo plakali, bojali se, smijali i tjesili jedni druge. To nam je svima puno pomoglo da izdrzimo sve sto nas je snaslo i bilo pred nama.
Nakon nekog vremena poceli smo se navikavati jedni na druge, na zivot u bolnici i dok bi drugi ljudi pricali i planirali sta se radit sutra, nama je jedino bilo vazno da nasa djeca prezive taj dan sa sto manje muka i bolova. Kad su nam rekli nakon 44 dana da mozemo ici kuci i da cemo biti u nasoj bolnici kad Magdaleni bude lose a dolaziti u Lund samo na kemoterapije meni se srusio cjeli svijet, nisam mogla zamisliti ici negdje dalje s tako bolesnim djetetom, posto sam u toj bolnici osjecala sigurnost a i ljudi koji su nas okruzivali puno su mi znacili da jednostavno nisam mogla zamisliti zivot da se necemo vidati svaki dan i djeliti tugu i strah od toga sta nam donosi sutra.
Bilo nas pet obitelji sto smo dosli skoro u isto vrijeme a cak cetiri curice ukljucujuci i nasu malu Magdalenu bolovale su od iste vrste leukemije tip AML.
Nakon nekog vremena kad covijek dode malo sebi poslje saznanja da mu djete svakog casa moze umrijeti i da nista vise nije kao nekada niti ce biti, lagano sam se pocela navikavati na zivot u bolnici, pakovanje iz jedne bolnice u drugu, na kratke boravke kod kuce "bez vecih problema" i sve sto donosi ta prokleta bolest.
Nista mi nije bilo niti je tesko samo da se moja curica izljeci i da moze nastaviti normalno zivjeti kao i sva druga dijeca a mi da uzivamo u svakom danu provedenom s nasom djecom.
Bilo je kroz ovih pet mjeseci vise padova nego uspona, vise tuge nego srece ali najbitnije je da ona zivi.
Sve sam nekako podnosila dok se nije pocelo desavati ono najgore.
Prosli mjesec umrla je jedna od curica koja je bolovala od iste vrste leukemije tip AML kao i nasa Magdalena. Imala je samo tri godine. Svi smo bili u soku, nismo htjeli vjerovati da se to dogodilo iako smo znali da joj se stanje strasno pogorsalo. Od tog dana ja vise neosjecam onu radost odlaska u bolnicu u Lund koju sam osjecala prije (radost da cu sresti sve te drage ljude s kojima smo od prvog dana djelili sve muke te da cu u isto vrijeme saznati da su djeca bolje i da idemo sporim ali ipak za nas vrijednim koracima naprijed).
Nisam se uspila oporaviti od tog strasnog soka a vec je usljedio drugi. Drugoj curici s cijim smo roditeljima provodili najvise vremena leukemija se naglo povratila i preuzela cjelo tjelo da bi nakon samo 11 dana otkako smo bili skupa i ona umrla (umrla je 14.12.2006.). Nemogu ni pisati o tome kako mi je bilo tad i kako mi je jos uvijek otkako znam da je vise nema medu nama. Nije imala ni dvije godine.Prekjuce kad sam zvala u Lund da mi kazu kad trebamo doci na ?zadnju? kemoteraliju saznala sam da je i treca curica umrla (umrla je 16.12.2006.) prije nekoliko dana . Ni ona nije dozivjela svoj drugi rodendan.
Ni sama neznam kako cu ovo sve preboljeti i kako ostati normalan nakon svega. Osjecam kao da sam izgubila svoje najmilije, a u isto vrijeme nezelim vjerovati da je to istina i stalno se nadam da ce me njihove mame nazvati i reci da su one dobro i da se vidimo uskoro.
Uzasan je osjecaj kad znam da su bolovale od iste bolesti kao i moja Magdalena, da smo dosli skoro u isto vrijeme , nadali se u bolje sutra a njih sad vise nema, umrle su, napustile su nas zauvijek.
Stalno gledam u moju Magdalenu i nemogu si ni zamisliti da zivim bez nje, ja to jednostavno nemogu. Razmisljam kako je sad tim roditeljima, kakav im je dan kad znaju da ih nece sresti, zasto se to bas njima dogodilo, zasto tako brzo,gdje je tu pravda i ako je vec tako nesto moralo da se desi u nasim obiteljima zasto sudbina nije dala nama odraslima da se patimo a ne nasoj djeci????
Iz dana u dan osjecam se sve gore i sto mi je najteze gubim snagu i vjeru da ca biti bolje, jednostavno se bojim nadati otkako se sve to izdesavalo u samo mjesec dana.
Najgore od svega i povod mom strahu koji je sve veci je to sto se Magdaleni jucer posljepodne kad je dosla malo kuci iz bolnice pojavila oteklina na desnoj strani lica a ispod oka joj se pojavila smeda boja , kao da se lupila a nije.. Odmah sam pomislila na curicu koja je nedavno umrla a isto joj je tako pocelo oticati prije nego je nalaz potvrdio da joj se vratila leukemija i da nema vise spasa za nju.
Neznam sta da mislim, kako da se smirim. Najgore mi je sto je u ovoj bolnici kod nas sve usporeno i imaju vremena a to cekanje ubija. Pretesko mi je sto nemogu biti uz nju stalno i sto ju moram ostaviti svaku drugu noc da bi bila i sa mojom Barbarom koja jako pati i oped se svega boji i stalno place kad joj kazem da moram ici spavati u bolnicu.
Uzasno je to kad se moras stalno odvajati od svoje djece i nemozes im pruziti ono najosnovnije sto im je potrebno da budu sretni, a u isto vrijeme nemas drugog rijesenja i mogucnosti da im olaksas.
Ponovo me uhvatio onaj isti strah kao na pocetku, a slutnja da bi se moglo svasta desiti neda mi mira ni po danu ni po noci.
Pitam se stalno zasto se to desava, sta su ta djeca skrivila da se toliko pate i nemaju normalno djetinjstvo ili im je prekinuto smrcu a nije jos pravo ni pocelo!!!!