Sretan Bozic !!!!!
Ujutro nas je sestra pozvala da doruckujemo u kuhinji, sto je za Magdalenu koja je stalno zatvorena u svojoj sobi i nesmije izlaziti van posto je preosjetliva na sve infekcije bilo pravo iznenadenje i radost. Stavila sam ju u kolica i vec pri samomom izlasku u hodnik bila je presretna sto je i pokusavala pokazati vikajuci, smijajuci se, te se cudila svim prekrasnim ukrasima za Bozic kojih je na nasem odjelu bilo jako puno. Priblizila sam ju kod okicenog bora gdje je ona ostala skroz zacudena i samo je vristala od srece a malo poslje se potrudila da neke ukrase uzme u svoje rukice.
Kad smo dosli u kuhinju sjedila je za stolom ko velika curica i udarala po stolu rukicama, a sve sto joj je bilo pri ruci bacala je oko sebe.
Poslje dorucka bilo je vrijeme za presvlacenje i iscekivanje Djeda Mraza. Poslije su dosli seka i tata pa veselju nije bilo kraja.
Napokon je dosao i Djed Mraz s poklonima za seke koje su bile iznenadene i presretne kad su dobile poklone.
Ostali smo jos malo u bolnici a onda smo odlucili otici kuci na par sati, tako da Magdalena vidi svoj prvi bor kod kuce i otvori svoje prve Bozicne poklone koji su je cekali ispod bora.
Blo je to pravo veselje za nase curice, prvi put njih dvije skupa pred Bozic, pomazu jedna drugoj oko poklona i raduju se svemu sto su dobile, mada su Magdalenu najvise privlacili papiri od poklona pa ih je stalno drzala u rukama i cudila se svemu sto vidi.
Poslje su se skupa igrale, mazile i bile presretne jel napokon mogu biti zajedno. I kao sto stara poslovica kaze " sve sto je ljepo kratko traje" tako je i nase vrijeme kod kuce brzo proteklo i doslo je vrijeme da se vratimo nazad u bolnicu da Magdalena dobije svoj ljek.
Barbara je naravno bila jako tuzna sto seka mora ici i sto nemozemo kod kuce docekati Bozic kao sto je ona to navikla svih ovih godina.
Pokusavala sam pred njima biti jaka i vesela a zapravo sam se jedva suzdrzavala da nezaplacem od tuge i bola koji sam osjecala razmisljajuci kako nista nije isto, kako se nemogu radovati Bozicu kao prije jel su me stalno proganjala jedna te ista pitanja a to su : kako ce nam biti za iduci Bozic, dali cemo biti svi skupa, zasto je sve ovako moralo biti i jos puno pitanja na koja nemam odgovor a pate me odkako se Magdalena razbolila.
Magdalena je zaspala na putu do bolnice i nastavila spavati u bolnici. Bozic smo docekali svi skupa u bolnici, a kasnije smo ja i Barbara krenule kuci. Praznina koju sam osjecala na putu do kuce nemoze se opisati. Bilo mi je toliko tesko da nisam mogla a da ne zaplacem. Barbara je na svu srecu bila okupirana hoce li naci poklone od Djeda Mraza ispod bora kad se ujutro probudi pa nije ni primjetila da sam ja tuzna sto nju jako pogada jel nije navikla da me vidi stalno uplakanu i zamisljenu.
Usle smo u stan, a ja sam i dalje osjecala tu veliku prazninu i tugu sto na Magdalenin prvi Bozic nemozemo biti svi skupa. Barbara je sva sretna vikala iz dnevnog boravka da brzo dodem i da vidim sta sve ima ispod bora, ta da je Djed Mraz vec bio kod nas i ostavio puno poklona za nju i seku.
Bila sam presretna zbog nje, jel i ona puno pati otkako se seka razbolila i nema bas puno dana kad ju mogu vidjet tako sretnu i nasmijanu .
Skupila sam snagu i pokusavala pokazati da sam presretna samo da njoj nepokvarim radost koju je osjecala.
Posto Barbara nije mogla docekati da otvori svoje poklone bacile smo se odmah na posao.
Bila je presretna dobila je bas ono sto je i zeljela a i napisala u pismu Djedu Mrazu.
Kad je otvorila sve svoje poklone pogledala sam ispod bora gdje su ostali Magdalenini pokloni, bilo mi je neopisivo tesko i jedva sam cekala da izadem u drugu prostoriju.
Oko dva sata ujutro otisle smo spavati. Kad smo se probudile Barbara se odmah pocela igrati a ja pripremati rucak.
Oko pola dvanaest nazvao je Robert i rekao da mozemo doci po njih da budemo zajedno bar nekoliko sati za Bozic jel se Magi navece mora vratiti u bolnicu.
Veselje koje je Magdalena pokazivala kad je dosla kuci i ponovo ugledala poklone nemoze se opisati. Stalno je nesto pricala seki, vikala, bacala sve oko sebe, smijala se i bila presretna sto smo svi skupa.
Kasnije su nas posjetili prijatelji a to je za Magdalenu bio pravi dozivljaj jel otkako se razbolila najvise vremena provodi u bolnici i susrece se stalno s jednim te istim osobama. Puna kuca nepoznatih lica a svi se njoj obracaju bilo je pravo zadovoljstvo za nju.
Nazalost brzo je doslo vrijeme da se pakujemo nazad u bolnicu sto nikome bas nije bilo drago ali nije se moglo izbjeci.
Iako nismo mogli imati Bozic kao nekad, ispunjen veseljem i radoscu posto su ti osjecaji bili potisnuti osjecajima tuge i straha sta nas ceka sutra, mogu reci da sam ipak jako sretna i zahvalna da smo ga bar malo proslavili kod kuce. Iskreno se nadam da je ovo bio prvi i posljednji tuzni i srtahom ispunjen Bozic, te da cemo ga ubuduce slaviti kao nekad sretni i veseli i svi skupa kod svoje kuce!!!
Sretan Bozic!!! GOD JUL!!!!
